Not that anything is wrong with YouTube video presentation, quite opposite, they are fantastic. I just think presented videos in the way that they are on my webpages suits my needs better. For others they can deside for themselfs.
At this moment all pages are functionally equivalent you could do same thing on any of my website pages, but other week's pages are for the moment only holding area of those pages, areas which are actually planed for further game developments for use of this website users.
You will not be able to play game or use games editor until you set your browser properly but you can play my videos embedded from YouTube on my website & chess game part area becomes at that moment just a page's decoration.
Use of ZOOMUNIVERZOOM encouraged.
Two ways of 360 degrees of freedom during 24 hours are used to position self from any of (360 + 24) points to the center of an imaginary circle, where, looking around, spending time, while not even being there, is common as breathing air.
Squaring the circle with 4 groups at 90 degrees
used as the imaginary board 10 x 10 squares with two different groups of 50 of each shade on an imaginary table in front of an imaginary chair where you see yourself sitting down in it.
Finished with this exercise, move out of there in any of directions of 360 degrees of freedom of the imaginary circle/square/board/your imagination.
Fresh air and thinking about what just happened strengthens the experience. So did the same type shades on the same diagonals description.
Back to the imaginary center, sitting down watching around you, see-thru 64 cubes coming out of 64 positions of squares closes to 4 corners of the imaginary board carrying at the middle of each side on cubes one arrow on their sides ...
Removed imaginary cubes from the sight leave 384 arrows in the air ...
move out of the center at will ... come back at will and continue exercise...
A closer inspection to the right of each arrow see-thru dot appears same time arrows disappeared,
384 dot matrix appears in them.
Well known about the plasticity of a brain while doing imaginary exercises, a brain is trained to build new pathways by itself under the instruction of its own construction of higher matrix order like one applied at reasoning.
It/a brain uses these pathways for construction its own simple computing biological model device structure where 384 points are used together with imaginary replaceable for its own computable...
Out of center refreshed with the element of water that we mostly are, with the element of air to burn, ground to lay/walk/sit/cross across/cultivate for processing in bodies at last at the center where you are sitting move quickly away in any direction before any fire comes around.
4 elements replaced with 4 colors.
Pathways are built for the biological model so that 96 dots in each of 4 colors on each of
4 invisible groups with16 invisible, but present cubes with 6 invisible sides nevertheless, all registered by a brain visible to it only.
He looks around the place of your imagination for what and where He can apply the product of experienced imagination.
Then watch a product multiply.
Refreshed, now trained as well to experience the center as a potential workspace, sitting down, looking around.
384 matrix (with an applied analytical engine at core that on sides of cubes with imaginary dots establishes elements of inquiry, like in case 64 sides as 2 chess sets on them and element of these 64 objects change) which
appears in the form of an imaginary see-thru cube carrying them and imaginary Him inside space at the center at its center, .... see the structure of the see-thru cube shown on the photo
Korišćeno je,
being there without being there, where being able to move toward any matrix point, from any position and returning back to the center represent the way to first time partially
doživi vizije/način, sa kojim se izvlače i prenose detalji iz dimenzije vizija gde činjenica je ne postoji potreba potrošnje bilo koje vrste energije za funkcionisanje bilo koje vrste mašine ili bilo koje vrste biološkog organizma, u stvarni nije to naš prostor zakona gde je gubitak energija i pojava haosa norma.
Nikola Tesla je to znao, ne samo to da je menjao formu materije već postizao je da poseti mašinu do najmanjeg njenog dela i proveri njihove namene u momentima dok je svoje uređaj gradio i proveravao njihov/o funkcionisanje dela ili celine uređaja.
He as Tesla did use the same way parts of etheric body machine that arrives from nothing and after use go back to the source of a center of nothing where it remains as the potential for further appearances, such etheric body could be easily fashioned into different shapes at testing when proven inadequate.
He as a master of the unlimited supply of energy at its disposal for necessary work use to do work without the need for energy to do any work apart from brain/body food of the one being present without being there.
Nikola Tesla je bio u stanju da materiju pretvara voljno iz oblika u potreban oblik sa jedinom potrebnom energijom koju šećer daje i vegeterijanska hrana.
The One inside The Realm, sitting at the chair at the center of The described imaginary transparent Cube at his disposal all energy in Universe available at will
One sent there by the one being present without being there
He can see surely from The Center of The Cube around him imaginary transparent content of
The Cube as 64 parts,
as 64 cubes as a formation at 4 diagonal corners
of his vision He sees 4 levels stacked with 4 etheric body imaginary transparent cubes, 4 x 16, having all cubes with a one transparent etheric imaginary dot marked on sides of 64 cubes *marked at right from an invisible arrow, positioned at 6 sides of cube*.
He is a master of space who knows how to move from dimension into another and do so into 2D finding self at the center of classic formation of 64 hexagrams where transmitted sides of 64 cubes from inside the Cube can be now seen become 6 lines of each hexagram.
Not much is marked, everything is transparent, very little information is necessary to recall 384 matrices (dots appear out of nothing as required and disappear into it, when not required).
384 matrix dots are also space on which an image representation changes, with the use of an insignificant amount of body energy required to replace content added to each dot.
At the center, He requires no entropy thus no energy dissipation for dots content to remain unchanged, stable positioned or He can change, manipulate their positions or contents at His will.
Etheric dots content disappears to allow Him a clear vision and info flow to and from one outside of the Realm in order to transfer experiences/conclusions and receive from outside The Realm a new instruction for next, call to work.
At the same time, all dots at all times are there on cubes sides but they are not visible when not necessary to be visible.
He as well at all times remains in the Realm by dissipating into nothing. He does the same as part of the etheric body machine that arrives from nothing and after use go back to the source of a center of nothing where it remains as the potential for further appearances when He will respond upon request and appear sited at the center of imagination in imaginary cheer contemplating requested situation
In each of 8 corners,
He,
who was sent there by the one who knows how to be there without being there,
sitting comfortably at The Center of The One transparent etheric Cube
with the treasure cup from the end of the rainbow on His lap
from which
The Instruction taken out and viewed
reveals to Him stacked on top of each other
2 groups of 4 transparent etheric cubes at each of 8 corners
building structure of 8 cubes x 8 corners thus 64 imaginary smaller cubes makes the body structure of The One transparent etheric Cube
and immediately after seeing it He answer requested by instruction to the sender returns.
Enki asked us
to work, entertain and play game
6 days a week
and on the 7nt day
to review
all good and bed deeds
that we came upon
during that week.
Make the plan for next week,
he asked us not to forget.
Živan Krstić
Vidi se u primeru,
ako se rastojanje na daljinu pretvori u krug,
onda dejstvo sile CentroPetalneGravitacije, na primer, takođe raste I OSLOBAĐA TaLaSnO.
And that's the fact.
From this fact distance to it's use is just the step away.
That step is for YOU to MAKE.
THEREFOR IN MATTER OF JUSTICE; DON'T ASK ABOUT JUSTICE YOU WILL NOT GET IT, IT NEVER EXISTED FOR ALL, AND NEVER WILL ask for Fair JUSTICE, ASK FOR BALANCED justice. IT IS ALL PRESENT, FOR YOU TO TAKE IT.
I know someone that is making impact ,
that is making change,
THAT ONE, I WISH TO NOMINATE.
This World.
Hope it will except silently same way that is given.
if YOU DON'T AGREE PLEASE DON'T BLAME ME.
I understand You don't have to trust everything what I SAY BUT please Listen TO Canadian Y Listen TO Canadian Q, small in stature but big in my HEART And REMEMBER WHO KEPT PROMISES AND WHO DIDN'T.
if YOU DO YOU WILL PLEASE HER, E II R, AS WELL AS all OF you WILL be PLEASED.
Security & prosperity of this WORLD of my will be forthcoming.
Why? Because you understand what is important and what is not.
That is what I PROMISE, myself.
6. SOUNDBITE (English) Ban Ki-moon, Secretary-General, United Nations:
“Your reign spans the decades. From the challenges of the Cold War to the threat of global warming; from the Beatles to Beckham; from television to Twitter; through the years, you have traveled the world and met its people. You have become a living symbol of grace, constancy, and dignity.”
8. SOUNDBITE (English) Queen Elizabeth II:
“When people in fifty-three years from now look back on us, they will doubtlessly view many of our practices as old-fashioned. But it (is) my hope that, when judges by future generations, our sincerity, our willingness to take a lead, and our determination to do the right thing, will stand the test of time.”
10. SOUNDBITE (English) Queen Elizabeth II:
“In my lifetime, the United Nations has moved from being a high-mined aspiration to being a real force for common good. That of itself has been a signal achievement.”
SA CILJEM DRUŠTVENOG, KULTURNOG, PRIVREDNOG I EKONOMSKOG RAZVOJA I OBNOVE SRBIJE I SVETA.
Gravity WAVE world
~
beograd new N O W the world
~
CH. 1, 2, http://wwitv.com/tv_channels/b4023.htm , http://wwitv.com/tv_channels/b4074.htm ,
~
www.beograd.rs ,
~
Higijena DUHA; http://www.srbija.gov.rs/?change_lang=en ,
~
take your TIME.
~
If you ask, Živan D. Krstić why this way?
I'm answering.
On one side, because I want to live. On the other, world needs IT now, not in 108 years.
~
Posmatrač ili vi se nalazite direktno vertikalno na 2 ose, iznad mesta između desnog točka i desne strane valjka, na crtežu desno, okrenut licem prema levoj strani valjka.
Tako da se držači mase za kratke poluge, kada su na vrhu, uvek nalaze ispod leve donje strane kocke, sa leve straneod verticale, na oba dva horizontalna kraja valjka.
Duge poluge, kada su na vrhu, uvek se nalaze ispod desne donje strane kocke, i uvek se nalaze sa desne strane od verikale.
~
Ako imamo pun valjak koji predstavlja masu.
Na njegovim stranama nalaze se sa svake strane po osam kockI pod uglom od 45 stepeni u odnosu jedna na drugu kocku i to sa iste strane valjka.
Ove kocke su sastavni deo mase valjka.
Prikačene su za valjak i izlaze iz strana mase valjka kao držači mase.
Masa valjka je u vazduhu.
Sila gravitacije vuče centar mase valjka prema centru zemaljske kugle.
Masa valjka naslanja se na držače mase kojih ima sa svake strane po 8 prikačenih na 4 kratkih poluga i 4 dugačkih poluga, (naizmenično postavljenih, jedna kratka na držač mase zatim jedna duga na sledeći držač mase) ,
i preko njih masa je prikačena sa 2 krila,
tj. 2 točka.
A preko točkova sa 2 ose (na po jednu osu sa svake strane mase).
Svaka osa prikačena je na svoj rad sa svoje strane mase.
Svaki točak ima po 4 priključnih tačaka na svojim unutrašnjim stranama (leva strana 0 90 180 270, desna 45 135 225 315).
Za svaku tačku čvrsto je prikačene po;
jedna kratka poluga sa donje strane oboda točka i preko nosača mase za valjak (kratke poluge sa bilo koje strane valjka uvek su prikačene sa donjih levih strana kocki u tom vremenskom momentu kada se kocke nalaze na vrhu) ,
jedna dugačka poluga sa gornje strane oboda točka
(uvek su prikačene sa donjih desnih strana kocki kada se kocke nalaze na vrhu u liniji i na suprotnoj strani valjka).
Ovih 8 x 2 tačke, zajedno sa 2 krila-točka i dve ose i dva rada koje nose dva stuba koji leže na čvrstoj podlozi,
tj. zemlji,
predstavljaju 8 TAČAKA kroz koje se sila mase vaga kada su poluge postavljene na vrhu.
Ovih 8 TAČAKA ima po 4 na svakom točku.
Kocke kada su na vrhu,
postavljene su na valjku po dve u istoj liniji i pod uglom od 45 stepeni prikačene su sa različitih strana mase valjka.
I to tako da kada su te dve kocke sa različitih strana valjka pozicionirane na vrhu iznad ose;
onda kratka poluga;
da zamislimo da je sa leve strane valjka,
držaće levu stranu valjka preko držača mase,
sa donje leve strane kocke,
koja je pod uglom od 45 stepeni kada je pozicionorana na vrhu,
drugim svojim krajem, kratka poluga,
prikačena je sa levim tačkom,
sa gornje strane točka,
na donjem obodu unutrašnje periferije točka.
Sa druge ili desne strane vrha valjka dugačka poluga drži drugu kocku,
koja je isto pod uglom od 45 stepeni,
u liniji sa prvom,
preko držača mase valjka i to sa kockine donje desne strane,
drugim svojim krajem,
duga poluga prikačena je sa levim točkom na gornjem obodu unutrašnje periferije točka.
Zbog iste težine,
na dva kraja valjka usled mehaničke prednosti,
duga poluga,
prikačena na vrhu unutrašnje periferije levog krila,
koja preko držača mase na vrhu na desnoj strani valjka je prikačena za valjak,
a svojim drugim delom za vrh unutrašnje periferije oboda levog točka,
pokrenuće valjak napred u pravcu kazaljke na satu.
Valjak će pokrenutiti napred oba krila u pravcu skazaljke na satu.
~
ZATIM.
~
Duga poluga,
koja je na početku okretanja bila prikačena za valjak na levoj strani valjka preko držača mase,
dole levo,
sa desne strane,
na rastojanje od 45 stepeni od vrha točka,
postaviće se,
okretanjem valjka i 2 krila-točka,
sa leve strane valjka na mesto kratke poluge koja predhodno bila tu,
na vrhu,
ova duga poluga,
znači,
biće prikačena sa desnom unutrašnjom stranom gornjeg oboda točka a sa levom stranom valjka preko držača mase.
Kratka poluga,
sa desne strane valjka,
na rastojanje od 45 stepeni od vrha,
postaviće se na mesto duge poluge,
koja je bila na vrhu na početku okretanja,
i biće prikačena sa desne strane valjka preko držača mase i za donji unutrašnji obod desnog točka.
Tako da sad leva strana valjka preko duge poluge povući će valjak,
krila,
ose i rad u pravcu kazaljke na satu.
****
I tako dok sve poluge,
zajedno sa valjkom obiđu krug oko 2 ose,
prikačene,
sa spoljašnih strana tva točka sa 2 rada
tj. 2 ose od dve turbine na vetar,
recimo.
Sa povećanjem mase valjka ili visinom stuba turbina ili dužine duge poluge zbog dužine valjka ili povećanjem frekvencije (ukupanog broja poluga)
kontrolisaćemo potrebnu snagu za obavljanje rada.
~
Sledeći parovi kratkih poluga i dugih poluga NISU prikazana na crtežu desno,
morate da ih zamislite da su tu.
Čitajte text, ili zamislite da ste čitali još tri puta od **** do **** i videćete da su sve poluge obišle putanju oko ose i prošle preko vrha valjka.
~
Napravite ovo i imaćete garavitacioni primarni pokretač mase.
~
Kad to uradite makar u mašti,
zamislite ogroman valjak povezan preko 16,32,64 ili 384 poluga sa dva krila-točka u srazmeri sa veličinom 2 ogromne turbine na pogon vetra
(ove 2 turbine bih predstavljale gravitacionom pokretaču mase 2 rada i ujedno i 2 pogona preko veza propelera sa periferijama oboda dva točka),
postavljenim na visinu osa turbina,
sve skupa baš takvima,
sa vezama,
kakve su već gore opisane.
Masa valjka predstavljala bih potencijal koji bih okretao sebe i 2 krila oko 2 ose,
koje postoje samo sa spoljnih strana točkova
( ose turbina bih osećale pritisak mase jer on bih bio pretvaran u kružno kretanje ogromne mase dugačkog valjka i 2 krila-točka ), preko mehaničke nadmoći dugih poluga u odnosu na kratke poluge.
Turbine na vetar nisu neophodne za rad ovog pokretača masa.
Neprekidan,
relativno jeftin
(sa obzirom na održavanje postrojenja)
izvor slobodne energije bio bih nam dostupačan.
zhivan krstich in toronto ont. canada oct. 16/2009.
~
~
~
One of four short arms (on one side of weight of cylinder), connected with the wing's wheel, called,
beograd new N O W the world
from point of mass holder WAVE which arm
connects to point b on wing's wheel with axis O.
~
b is in fact directly vertical on axis O, here is shown as seen from a side.
~
At arm distance between WAVE and NOW, this
one of four short arms weight's power force of one half of mass of cylinder, at length of distance of WAVE to b weights on point b one half of cylinder mass on the length of word WAVE
( WAVE is in fact one of 16 mass holders ),
against equal weight of one half of mass of cylinder extracted on long arm to the other side of axis O between b and DUHA.
~
This arm is one of four long arms,
connected to same point b on wing's wheel
beograd new N O W the world
The other connection, of this long arm, is at cylinder mass holder DUHA that holds one half mass of cylinder, at other end of cylindric mass, at greater distance of 7 lines between b and DUHA.
DUHA not connected to axis , over wing's wheel
Higijena DUHA; http://www.srbija.gov.rs/?change_lang=en
~
Difference in force extracted by gravity, on short/long arms
acts on
W and N,
beograd and world,
new and the,
and O around itself, to change positions, around center of the axis O, clockwise some degrees of cycle, let us say, having a momentum body force arms that are caring IT around axis as far as necessary for other long arm one which comes next on other side of mass to take over and under mechanical advantage move body and all other arms as well as axis clockwise.
~
Long arm turns,
beograd new N O W the world
wing's wheel,
forward clockwise.
Cylindrical mass turns clockwise.
Axis O is connected to work.
Work turns around.
~
Distance between TIME DUHA = Distance between WAVE NOW.
Distance between NOW DUHA = Distance between DUHA NOW.
When WAVE connected to NOW
TIME not connected to DUHA.
When TIME connected to DUHA
WAVE is not connected to NOW.
~
Follows DUHA TIME in line with previous WAVE NOW positions vertical on top of axis , as ;
Then Higijena DUHA
exchange position with
http://www.srbija.gov.rs/?change_lang=en
around axis ,
under difference in force, extracted by gravity on short/long arms of axis ,.
Thus arms change positions, around center of axis , or will make some degrees of cycle forward clockwise.
~
Long arm,
connected with NOW mass holder of cylindric mass
at one end, but not to axis O, over wing's wheel
beograd new N O W the world
On the other end same long arm between NOW mass holder and point DUHA, is connected with DUHA, which is connected to
Higijena DUHA; http://www.srbija.gov.rs/?change_lang=en
wing's wheel at top point of axis ;.
~
Short arm NOW not connected to WAVE but between NOW DUHA as long arm.
Short arm connected from TIME to DUHA.
Point DUHA vertical directly above axis ;
Long arm turns, wings and mass, forward clockwise.
Higijena DUHA ; http://www.srbija.gov.rs/?change_lang=en
wing's wheel,
turns forward clockwise.
Cylindrical mass turns clockwise
around axis ,-.
Axis ,- is connected to work.
Work turns around.
~
Follows second par of long /short arms.
~
One of four short arms (on one side of weight of cylinder), connected with the wing's wheel, called,
beograd new N O W the world
from point of mass holder WAVE which arm
connects to point b on wing's wheel with axis O.
~
b is in fact directly vertical on axis O, here is shown as seen from a side.
~
At arm distance between WAVE and NOW, this
one of four short arms weight's power force of one half of mass of cylinder, at length of distance of WAVE to b weights on point b one half of cylinder mass on the length of word WAVE
( WAVE is in fact one of 16 mass holders ),
against equal weight of one half of mass of cylinder extracted on long arm to the other side of axis O between b and DUHA.
~
This arm is one of four long arms,
connected to same point b on wing's wheel
beograd new N O W the world
The other connection, of this long arm, is at cylinder mass holder DUHA that holds one half mass of cylinder, at other end of cylindric mass, at greater distance of 7 lines between b and DUHA.
DUHA not connected to axis , over wing's wheel
Higijena DUHA; http://www.srbija.gov.rs/?change_lang=en
~
Difference in force extracted by gravity, on short/long arms
acts on
W and N,
beograd and world,
new and the,
and O around itself, to change positions, around center of the axis O, clockwise some degrees of cycle, let us say, having a momentum body force arms that are caring IT around axis as far as necessary for other long arm one which comes next on other side of mass to take over and under mechanical advantage move body and all other arms as well as axis clockwise.
~
Long arm turns,
beograd new N O W the world
wing's wheel,
forward clockwise.
Cylindrical mass turns clockwise.
Axis O is connected to work.
Work turns around.
~
Distance between TIME DUHA = Distance between WAVE NOW.
Distance between NOW DUHA = Distance between DUHA NOW.
When WAVE connected to NOW
TIME not connected to DUHA.
When TIME connected to DUHA
WAVE is not connected to NOW.
~
Follows DUHA TIME in line with previous WAVE NOW positions vertical on top of axis , as ;
Then Higijena DUHA
exchange position with
http://www.srbija.gov.rs/?change_lang=en
around axis ,
under difference in force, extracted by gravity on short/long arms of axis ,.
Thus arms change positions, around center of axis , or will make some degrees of cycle forward clockwise.
~
Long arm,
connected with NOW mass holder of cylindric mass
at one end, but not to axis O, over wing's wheel
beograd new N O W the world
On the other end same long arm between NOW mass holder and point DUHA, is connected with DUHA, which is connected to
Higijena DUHA; http://www.srbija.gov.rs/?change_lang=en
wing's wheel at top point of axis ;.
~
Short arm NOW not connected to WAVE but between NOW DUHA as long arm.
Short arm connected from TIME to DUHA.
Point DUHA vertical directly above axis ;
Long arm turns, wings and mass, forward clockwise.
Higijena DUHA ; http://www.srbija.gov.rs/?change_lang=en
wing's wheel,
turns forward clockwise.
Cylindrical mass turns clockwise
around axis ,-.
Axis ,- is connected to work.
Work turns around.
~
For sake of science by gravity forced turns follow again and again until all arms' pars are used many times and two wheels will make many full revolutions.
Živan Krstić in toronto ont. canada oct. 06/2009
~ Umetnik na trapezu života ~
Na jedan način sam ovakav,
na drugi onakav
kakav jesam ili nisam
kakav bih razlog imao sada
izazivati sudbinu
i pitatiti je, zašto sam?.
Postoji odgovor.
Na primer;
na putu si prema besmrtnosti
i prepoznaješ trenutke sve ove
zbog kojih si takav kakav jesi
ili nisi i oko sebe zato stvaraš
mrežu svoga života,
mrežu svoje sudbine.
Vidiš nepoznati čitaoče, saputniče
nad tom mrežom i ja sada izvodim
Salto Mortale bez mreže.
Bilo je to ovako:
sećam se dobro
imao sam samo pet godina
i recitovao sam strasno,
"Pet buktinja plamte
da pričaju svima
da u našoj zemlji
pet naroda ima ....".
Iste te godine
ostavio nas je naš otac a ja nužno
ovladao sam mentalnim trapezom.
Mnogo godina kasnije,
sinoć sam čuo,
da kada reč šah pročitamo
u ogledalu svesti i savesti
dobijemo čudne asocijacije.
Ovo i nije nekakva tajna,
no svejedno,
nastaviću,
kažem Vam,
na tom trapezu
sam ostao zbog te tužne istine
sledećih sedam godina.
Sedam godina posle oca
ostavo nas je moj brat.
Neznam,
dali bih imalo smisla
misliti da se šalim.
Ipak nastaviću.
Leteo sam
što vežbajući
što po premijerama i reprizama
samo u ovom životnom cirkusu,
kažem Vam,
dobrih sledećih sedam godina.
I u ovom trenutku,
dok letim kroz budućnost
i u njoj sećam se događaja iz prošlosti,
samo vreme i prostor, i oni jedini i
jedino meni,
označavaju, pokazuju,
moju poziciju u Univerzumu, mome umu.
Gledam sebe,
imam crnu masku na očima.
Ne vidim ništa
ali znam da je vreme
za razmišljanje isteklo
i znam
da će me ruke moje pertnerke
uhvatiti u letu
jedino ako ja to želim.
Ali ja u ovom trenutku,
odlučio sam da to ne dozvolim.
Naime,
Cirque La Poetrice,
koji gostuje danas u Vašem gradu,
nalazi se u smrtonosnoj opasnosti
i ovo je poslednje veče našeg
gostovanje.
Moja tačka,
trostruki Salto Mortal bez mreže,
vezanih očiju,
predstavljena Vam je
kao mogućnost pomirenja sa istinom
u oblasti besmrtnosti duha moga.
Znao sam da će plan
paralelnih asocijacija
spasiti Cirque La Poetrice.
Ali je taj plan
došao sasvim iznanada
tako da nisam sasvim siguran
da ću uspeti da Vam oživim
sve aktere u Cirque La Poetrice
bez prisustva publike javnog suda.
Zato sada zamislite,
pokušajte da zamislite,
Četvorostruki Salto Mortale
bez mreže.
Ovaj četvorostruki
koji će biti izveden prvi put,
ovaj četvorostruki koji
sam izvodio u mislima još kao dete,
ovaj četvorostruki koji
je Vama uvek izgledao
da je manji i kraći od trostrukog,
ovaj četvorostruki iz grada moga
voljenog Beograda,
vest je stigla daleko,
izveden je,
pričalo se,
u narodu,
vekovima,
bez grške.
Tajac.
Bojim se, poludeo je,
Čujem glas komentatora preko puta
majstora ceremonije iz
Tri Kaputa sa Crvenog Krsta.
Sećam se dobro,
tog prvog puta, tada čak ni aplauzi
nisu mogli da me ubede da sam uspeo.
Partnerka mi je,
naravno,
pružila svoje ruke,
i vešto,
u letu,
kao u prolazu prebacila mi,
misleći valjda
da će da me istuširati
optužbama o mojoj nepažnji,
navodno,
zbog mene je i ona izgubila svoj mir
na trapezu života.
Viknula je,
Hands,
na ???????,
histerično.
Za to vreme ja sam,
iako sam bio u letu prema zemlji
između Big Bang-a i besmrtnosti,
uživao u aplauzu,
bar tako je pisalo u uvodniku lista
"SOMETIMES".
To, kao neko,
neko kao ja,
piše o nama,
pomislih,
u nekom budućem prošlom vremenu.
Da VIKNULA JE ?? HANDS NA ???????,
pisalo je u zaglavlju.
"SOMETIMES" je ponekada
imao o čemu da piše svojim zaglavljima.
Toga dana zaglavlje se odnosilo
na publiku.
Publika je,
pisalo je dalje,
HANDS shvatila
kao zahtev da aplauzom traži
od mene,
umetnika na mentalnom trapezu
da tokom leta,
četvorostruki pretvorim
u petostruki Salto Mortale bez mreže.
Ali ja to nisam umeo.
Ali on,
pisalo je dalje,
predomislio se.
Da to je istina.
Napustio sam to vreme, časno.
To neko vreme
koje je moglo da me sačeka
u budućnosti.
Zašto?.
Jer saznao sam 2000 A.D. da
Orwelove 1984 godine napustili su me
i moja majka i moj očuh.
Neka im Bog da svima večnog mira.
Zbog svega ovoga,
čvrsto sam to odlučio;
i mrežu vratio na svoje mesto,
privezao je
za stubove šatora,
proverio sve njene spojeve,
usput slušao sam dve tri šale od
klovna, moga vernoga druga,
izpozdravljao sam se i sa majstor ceremonije
i potom otišao svojim lavirintom u budućnost.
Prošetao sam kroz Versaj,
obišao Egipatske piramide,
sreo Boga, upoznao Budu,
zavoleo ženu,
u Jošua-i iz Nazareta prepoznao
takozvanog po grcima Isusa Hrista
pružio moju ruku pomirenja hrišćanstvu,
odredio mesto za taj događaj u gradu Nišu,
u Republici Srbiji, sa parolom, kako mi reče,
nagađate ko,
"Čime će nova kolevka čovečanstva
biti sagrađena,
ta kolevka u kojoj će svih ostalih
deset velikih religija rado ležati".
Kažem Vam još jednom poslušajte me,
u vezi toga,
Vi koji treba da me poslušate,
a Vi znate ko ste Vi,
jer ja znate već dobro od koga,
Vama poruke prenosim,
i šta sve još treba raditi
čitajte dalje na nekom drugom prikladnom mestu,
i sve ovo uradio sam sam,
u mojoj glavi, a za Vas radi,
u nekom beznačajno kratkom vremenu,
a potom,
pružio sam ruke prema mojoj partnerki,
zbog života moga,
i rekao joj glasno "SAD".
Istovremeno,
dok sam joj stezao ruke,
pročitao sam od prve do zadnje strane,
munjevitom brzinom,
sutrašnji broj "SOMETIMES-a".
Nije bilo ni reči o tome
da je Cirque La Poetrice,
zajedno sa mnom i mojom partnerkom,
prošao kroz besmrtnost.
Sramno!.
Žalosno!.
Kažem Vam sada to SAD
je SAD koje je po mome iskustvu
predstavljalo uvek momenat
kada uz trzaj ruku
čvrsto stežem ruke moje partnerke
a potom otpuštam njene male ručice
da bih doleteo
u pravom trenutku
duboko na sredinu mreže.
Zatim kao katapultom izbačen,
uz dva dodatna koluta,
držeći se za ivicu mreže,
sa obe noge čvrsto stajem na zemlju,
i uz osmeh na mome licu značajno,
sa dodatnim naklonom glave,
objavljujem kraj naše tačke.
Ali ova odjava,
te zadnje večeri,
imala je poseban značaj.
Zato sam dospevši na zemlju
pokretima pantonime
publici opisao početak i kraj
voljenog Cirque La Poetrice,
sasvim jednostavno,
sa raširenim rukama u visini ramena,
koje su naznačavale, naklonom vam počas odajem jer,
od moga početka života do kraja
voleo sam ceo ovaj svet
i sve Vas u njeme.
Vas prisutne ne zaboravljam u tome.
Na jedan način sam ovakav,
na drugi onakav
kakav jesam ili nisam
kakav bih razlog imao sada
izazivati sudbinu
i pitati je, zašto sam?.
maxzilch 384
Živan Krstić
aka Little Green Kid aka maxzilch384
?????? ?? ???????? SERBIA 2:42 AM 03/07/2011
~ Nisu svi isti - Povikaše prisutni.
Moram priznati da
pri tom prvom susretu
nisam bio spreman
da priznam
svu površnost
sa kojom sam
neprijatelju savesti
prišao
i sa kojom sam se našao
u nezamislivom sabirniku
mogućih htenja svesti
za nepoznato dimenzionim
razmišljanjima.
Tako da već sam osećaj
univerzalnog razumevanja,
sa kojim se
neprijatlj demonskog,
u mojoj svesti
služio,
postade
jedno novo saznanje
a ujedno i sila,
koja snagom svoje istine
oslododi me misaonog kaveza,
i ja se nađoh,
sam,
oči u oči
sa nepoznatim
čija jasnoća razumevanja prevazilaziše
sve moje špekulacije
o tom mogućem,
metafizičkom
obliku postojanja,
moje svesti.
Živan Krstić
~
Čiji je ovaj svet?
Pitam se' čiji je svet.
A terenutke koje pamtim
nisu slike već osećaj
da u svetu živiš sam.
Kako i zašto?
Jer svet je taj
u svetu tvom.
A u svetu tom,
postoji svet,
postoji svet za sve nas.
Postoji svet,
igre istine,
što svetu tom
širi put mašte i sećanja,
koji prolaskom kroz svest našu,
nabojima svojim,
vremenom,
delovanjem,
menjavši nam ćud.
Na primer.
Na putu si.
Prepoznaješ trenutke ove
i u drugima i u sebi.
Zatim, stvaraš
mrežu svoje sudbine.
Vidiš,
nad tom mrežom,
i ja sad izvodim
salto-mortale.
Postoji svet u nama.
Ali, čiji je ovaj svet?
A u dubinama praiskonskim
ogledalo duše moje
odslikava odgovor
odjeka sirena
raspevanog cveta.
Čiji je svet!!!
Živan Krstić
~
Pred leto '75 - e
Mislio sam da nikada više,
neću osetiti,
tvoj divni sjaj praska Severa,
lepotice potomaka Vikinga,
severnjačo snoviđenja mojih,
kao što osetih tog Majskog jutra,
spred leta '75 - e,
na Dubrovačkom Aerodrumu,
dok grleći drugu,
zakleh se da nikad više,
neću te ljubiti u telo drugoga bića.
Ali šta vrede zakletve,
u dimenzijama ovim,
gde sunce zna šta srce hoće i
svoje zrake tamo otprema
gde svesti nema i
gde je sve moguće.
I to samo zato da,
lica
što iznenađena ostaće,
primivši poljubac,
pesmom iz mašte,
prljavi spomenik,
ne postanu,
već da dozvole,
da na licu iz priviđenja,
u pesmi iz mašte,
lik svoj vide,
na suzi iz mašte,
baš kao što,
tog Majskog jutra,
lik svoj,
videše oči moje.
Živan Krstić
~
Džonatan galebov san
~
Juče sam hteo reći,
"bole me žile što ....!
Ali sam rekao ........!
~
Plašljivac nisam,
samo se pitam,
zašto mi žele
prošlost svoju,
slavlja im bilo.
~
Vreme je prostor.
Prostor je sada,
o budućnosti ili
prošlosti,
samo se može zamišljati.
Znači!
Iracionalne su.
~
Kome se pravdam?
Gledam se juče.
Vesti se šire.
...", sveto je sveto"... .
Novi hipici
traže
novog Ginsberga.
Prilaze mi sa leva
gde mi je srce.
~
Baš tu sam stajao,
isto tako,
pored tebe,
iskosa,
prezrivo na moj lapsus,
gladao
i mislio,
slavlje vam bilo,
večno.
Živeli!
Neko je priznao.
~
Fundamentalni,
osnovni zakoni,
ipak,
su samo teorije,
koje još nisu dokazane
kao
ne tačne.
A ja na sve to, doleteo
i kao
Džonatan galebov san,
dom svoj
pronašao.
Živan Krstić
~
Rasejavanjem i razmnožavanjem
Srbija kao i svaka druga zajednica,
MOŽE DA POSTOJI,
da pojednostavim,
pomeniću samo tri mesta,
kao što već postoje ili će postojati,
kao jedinstvena jezička zajednica,
poput u našej voljenoj Yugoslaviji,
ali bez "poklopca lonca",
bez ratova,
dokazivanja istoriskih prava,
bez prekršenih obećanja
i dogovora,
i obavezno,
dobrovoljno,
sa najboljim naporom da sa razume okolina i pravila koja nas okružuju,
na severno američkom kontinentu,
u budućoj Eu kao i na azijskim prostranstvima;
RASEJAVANJEM I RAZMNOŽAVANJEM.
Hvala Vam Gospodo Dušane presvetli i Savo najsvetliji.
Živan Krstić
~
President Obama
- Jedna lasta, ne čini, već, ukazuje, na proleće. -
All people in this world
have to be engadged and stimulated,
and we will,
if YOU say so,
and start the initiative with:
I have the plan WIRP
In which during the time
of 52 weeks x four years
United Nations
will organize, sell and
hold lotteries draws
and where one individual
with a winning ticket
from any country
weekly
will win prize
of $1 or 2,000.000.000.00
( one or two billion dollars )
and the rest of
that week's pot
will be awarded
to the one
second
winning ticket
to a country
which a name is drawn.
Either an individual
or a country can
win a prize only once.
But other individuals
from a country
of a winning ticket,
for the individual prize,
can be winners,
as their tickets are drawn
during following weeks.
An amount of a money,
that a country wins
will be used
for an renewal of
that country's infrastructure only.
After four years lotteries will end.
All countries will
in due time win
as their turn comes
by a draw,
plus we will have
over 200
new billioners
in our beautiful World.
Think about The World
in which we all will live
with all these
individual funds available.
Love you all
Neke st.Vari se znaju,
bez da se uče,
jer one postoje kao takve,
da bi' s' njima lako doneli zaključke.
Živan Krstić
~
Thinking about Siberia
The day will come when Russians will,
with good hearth sell,
on 100 years contracts,
Development Technologies & Territories
at Northern Siberia Shores (08/05/2010),
in proximity of Northern Shores (08/05/2010) Passage
to
CHINA & INDIA & JAPAN, MAY BE YOU,
while returning for post Cold War favors
and acknowledging glory to ideas
of former British and Chinese Visionaries.
Živan Krstić
~
Da ukrasim pesmu ovu
ne treba mi
ni čari ni boli,
ni tvojih ni mojih.
Imam papir,
olovku u ruci
i u glavi ideju vodilju.
Ne treba mi
ni čari ni boli,
ni tvojih ni mojih.
Ne zato što sam prorok,
niti zato što sam kreativna sila,
čovek pesnik u duši prosečnog stila,
već zbog razumevanja obesti
ljudske svesti.
Živan Krstić
Showing the craft only,
not telling why what and where can you apply if you find any uses in it.
6 Reference Tablets, Featured Photos, show lots of setups that could be used in conjunction with games or puzzles. 7 clicks from playing a game or making a puzzle, after that pieces can be moved around any place on board. These procedures are done once at 5 photos illustrated. There are 13 boards to choose from. No need to learn anything, everything is self-explanatory. Nothing to read the only joy is entertainment, play. No project contains lessons of any kind only subject references to be used at will. Prostor koji imam ispod ovoga naloga uvek će biti dostupan za rad igru i zabavu, zamišljen je da predstavlja digital, print, and audiovisual presentation. The HTML5 website coming soon. The NEW website App page I made yesterday for me but others can use it too. When the App is opened the internet can be disconnected, the game can be still played off-line. DON'T CLOSE APP PAGE IF YOU DO EVERYTHING IS GONE AND EVERYTHING START FROM BEGINNING. No other browser deal anymore with HTML4 pages only Internet Explorer does.
The HTML4 website App is added for those who wish to try to play a game of chess for 4 or solve setup puzzles.
In short;
Siže nije šta, već dali oni/one mogu.
Odnosi se na 6 table i oznake na njima..
. When finished text review is over, proofreading follows.
Corrections follow, if necessary.
Proofreading follows.
Corrections follow.
I dalje pišem potrebno koje ne dostaje i ispravljam ne potrebne greške, izbacujem ne potrebno ponovljeno, korak po korak.
Kada završim prijaviću to na ovom nalogu.
Google link explains - Понекад, термин "применљива математика" се користи за разликовање традиционалне примењене математике која се развиле из физике и многих области математике које важе за реалне животне … итд.
https://sr.wikipedia.org/wiki/Примењена_математика
GOOD TO KNOW
Pravila u modern šahu.
1) velika rokada je kada šahovska figura kralj menja poziciju sa figurom topa koji stoji na kvadratu iste boje kao boja od kvadrata na kome stoji kralj.
2) mala rokada je kada top stoji na kvadratu suprotne boji od boje kvadrata na kojoj stoji kralj.
3) rokada ne može da se izvede ako kralj ili topovi ili neki kvadrat između njih su napadnuti od neke šahovske figure iz neke druge grupe.
Pravila u šahu za 4.
1) u vezi rokada u šahu za 4, taj treći deo sa napadnutim poljima između kralja i topova je nešto nemoguće jer formacija grupe od 16 figura je kvadrat a ne pravougaonik.
2) u šahu za 4 igrača mala i velika rokada su moguće po pravilima modernog šaha ali bez tog trećeg dela.
3) u šahu za 4 igrača sve šahovske figure, osim piona, se kreću na tablu po pravilima koja su iz modernog šaha, po istim tim pravilima, dama bela stoji na belom polju levo od kralja pored nje na crnom polju, dok crna dama stoji na crnom polju desno od kralja pored nje na belom polju.
4) u šahu za 4 igrača pioni se kreću polu levo ili polu desno za jedno polje unapred,
u odnosu na ugao table, u kome je na startu-početku igre, šah za 4 igrača,
pionova grupa bila pozicionirana na tabli,
sa pozicija polja jedne boje na pozicije polja suprotne boje.
Pawns make a capture/attack/guard, one square forward on the same colors/same shade squares positioned diagonally on board in 3 different directions forward left and right,
Positions possible where the promotion of pawns can be made are at last rows/columns at two sides of the board most far away from each of 4 groups' corners at the start of a game.
Pawns personal value in exchange for equal personal value corresponding chess pieces.
5) u šahu za 4 igrača, grupa čiji je kralj u matu skida se sa table zajedno sa preostalim figurama, a preostale tri grupe nastavljaju svoje takmičenje.
6) u šahu za 4 igrača, kada se tokom igre zarobi neki novčić taj novac stavlja u svoj džep onaj koji je novčić zarobio ako je novčić koji predstavlja kralja zarobljen kroz mat poziciju svi ostali novčići iz grupe toga kralja zajedno sa kraljem, pokupi sa table taj ko je matiranog kralja.
7) Four arithmetic operations arise from 4 different colors of groups or an individual chess piece.
These arithmetic operations are applied at the capture of opponents' play pieces. Values of 2 chess pieces involved at capture are used as operands together with colors, as arithmetic operations.
blue division, green subtraction, yellow multiplication, and red for addition.
Daily matters from the afternoon December 5th, 2019
To balance at the start and at the end,
1st video (the last video & 19 photos) = material used (19 photos & 1 video). Videos upload resolution differs in these 2 videos, 1st 1080p, 2nd 4K 2160p, also image HDR+ can't be seen in 1st video, only in 19 photos.
1) The aim of the players in the game for 4,
is to collect points, most point = win.
1) To calculate total values at capture and after the end of the game.
2) The aim of the puzzle at 2nd tablet
This type of music put me in a good mood so that I could, on the same page of my profile, listen to it in order to function much better while thinking about or working on the project.
At top of the project in the section of daily matters, the video will always be positioned for ease of access until I completely finish with the project.
I personally video recorded it at the location of Village of Yorkville at the 2019 TD Toronto Jazz Festival in the month of Jun from 21st to 30th.
The video is in a way part of my autobiography.
So!.
Please Facebook, let me have this video posted at the described location. Thank You So Much
updated 10:36 AM November 28, 2019.
If anyone wants to follow corrections and proofreading, look down and read descriptions down through TIMELINE of previously posted 50 posts until this point (November 21 at 10:17 PM) in time is reached.
https://www.facebook.com/max.zilch384/posts/2838215109563747
I dalje pišem potrebno koje ne dostaje i ispravljam ne potrebne greške, izbacujem ne potrebne ponovljeno, korak po korak, ne žurim jer u tome uživam. Kada završim prijaviću to na ovom nalogu.
Dušan T. Krstić
Po blatnjavom drumu, izlokanom snažnom kišom, kola su se teško probijala.
Na točkove se lepilo smolasto blato. U kolima su dva čoveka izvirivali napolje kao da nešto traže. Malo podalje stajalo je nekoliko ljudi i nešto živo razgovarali. To im se videlo po rukama koje su se stalno širile i skupljale.
- Stigosmo .... reče sumorno jedan od dvojice.
- Da, odgovori drugi.
Ljudi se razmakoše.
Na vlažnoj zemlji ležao je jedan zamotuljak.
Dete.
Otkriše vlažan, nečiji stari kaput. Ukaza se grozna slika. Maleno telo sa slepljenom glavom, čije se lice nije moglo razaznati, ležalo sklupčano, zgnječeno. Krvavo. Golo i boso. Zgaženo. Mrtvo. Bez trzaja.
Oči ugašene. Usirena krv.
Niko nije znao da kaže kako se sve desilo.
Samo ruke.
Male ruke. Malecne. Čvrsto su nekoga stezale. I pričale priču o ne dogrljenom zagrljaju.
Bilo je to ...
Plamen je lizao visoko u nebo. Tresak dogorele građe koja se rušila sa krovova i za sobom povlačila trošne zidove, pomešan sa proređenim pucnjavama pušaka i povremenim štektanjem mitraljeza bio je poslednji pozdrav sela rodnoga doma preživelom zbegu.
Sumorna i mračna bila su lica u koloni. Na njima je težina preživelog ostavila grč straha i neiskazanog bola. I mržnje. Iskrile su suze u očima. Igrale jabučice u muškaraca. Sledila su se srca u dece. Bol i mržnja veliki su samo kada su nemi. Nije se znalo kuda se ide. Možda u susret novoj smrti. Pa ipak se išlo. Svako uvučen u sebe kao da je zatajio. Majke su privijale decu uzase, strahujući da će ih neko za koji trenutak oteti od njih. Decu, koja su ostala sama bez ikoga svoga, iako su se još pre jednog sata čvrsto privijala uz majčina nedra, poveli su ili poneli sa sobom oni koji su za sada uspeli da izbegnu iz paklenog ognja. Idu. Kuda? Svejadno. Pobeći odavde, to treba. Tamo. Daleko. Negde daleko. Gde ne gori, gde se ne ruši. Gde ne puca, Gde se ne umire. A gde je to?
Ide kolona pognute glave. Tiha i nema. Niko ništa ne govori. Samo jedna reč bi' sada bila potrebna. To je reč koja bi obustavila sve 'ovo'. Ali te reči nema. 'Ovo' vlada. Tama i krv. Samo nemi pogledi, koji proveravajući dali još postoji život, govore sve.
Ide kolona , tiha i nema. Traži kraj puta. Gde je kraj? Ima li ga?
U osvit zore izašli su na čistinu.
Najednom, srca su zakucala zaglušnom lupom. Avioni. Strahovit prasak parao je nebo, a onda crne ptice grabljivice počele su da bljuju na kolenu smrtonosne ubode. Pada pokošeno snoplje. U jarak kraj druma. Na drum. I odoše ptice. Ostadoše pokošene nade, želje, neme i tihe. Tiše od smrti. To je kraj puta. Sečeno. Ostali nastaviše da traže kraj puta. Možda će ga i naći. Možda?
Tako je započeo život dečakov...
On se ničega ne seća. Ni rodnog dana , ni oca ni majke. Ostale su mu u sećanju samo crne ptice, jedna razočarana žena, nečije ispale oči. Ostao je strah. I mržnja. A on je hteo da voli. Sve. Svakoga. Kako se to kaže? Dali se može ko voleti?
Godine su prolazile. A one brzo prolaze kada ih ne brojimo. Ožiljci ostanu na mestu rane. Ali nema rana. To je dobro.
Sumorne detinje oči počele su da se smeše po koji put. Imali ičeg lepšeg od osmeha očiju?. Dečijih očiju. Smeše se kada im se neko nasmeši. Kada im pruži šećerlemu. Kada ih golicate po vratu. Kada ih uzmete u zagrljaj. Ali ništa na svetu ne može da zameni zagrljaj majke. Detetu ne.
Dečak je samo to hteo. Hteo je da ima majku. Rođenu, najrođeniju. Da ga zagrli.
Da mu kaže: " Sine....". Ah, kako je to velika i skupa reč!.
- Sine moj .... to je vasiona.
A on joj odgovori: Mamice, ti si moja, samo moja. Jeli mama?
Da, mama! Ali to treba imati. A on s a m o to nema.
Oh, ti požaru, ti ukleta puško, grozni mitraljezu! Ti zeleni čoveče u crnim lakovanim čizmama! Ti divlja crna ptico! Za šta ste mi oteli nebo?. Zašto ste ga zgazili? Zašto rasčerečili?.
Suze su, kažu, ventil bola.
Nisu.
Dečak je zagnjuren u jastuk ridao i plakao. Mnogo vedrih i snežnih večeri i noći proplakao.
- Mamice, obriši mi suze. Niko mi ih ne briše. One se ne brišu rečima. Rukama se brišu. Samo tvojim rukama.
Snovi su deo života. Onog života, koji nemamo, života želja. Ponekad su jači od života. I evo on je snio svoj plavi san.
Vesela raja je ispunila dvorište životom. Pela se uz topolu do samog vrha njene krunice, a odatle se vinula u visinu, rasprsnula i pozdravila praznik, koji je sunčevim zracima silazio na zemlju da mami osmehe očiju, usana, i ispuni grudi zlatastim radostima.
On je sedeo na pragu kuće, nožićem deljao sviralu i nestašno se smešio na majku, koja ga je upijala svojim očima. Dozivala ga je k' sebi. Šapnula mu nešto na uvo. Klimnuo je glavom i radosno zapljeska rukama. Ušao je u sobu. Lepu, veliku sobu. Punu sunca. Plavu. Mati ga je držala za ruku. Njih dvoje su nečujno kao seni gazili po podu. Išli su dugo, dugo. Ah, kako je ta soba duga! A na njenom dnu, još daleko nalazio se orman. Sav od zlata. Kao da je načinjen od sunčevih zrakova. Mati ga je dodirnula samo. Moja mati je čarobnica, dobra vila, pomisli on. Orman se otvori. Ali avaj!. Stahovita oluja dunu iz njega. Zatrese se nabo. Popadaše zidovi. Pocepaše se zavese na prozorima. Polomi staklo i pranu u hiljade raznobojnih zrna staklene prašine. Polomi se sve što je bilo u sobi, sto, stolioce. Pretvori se u kovitlac. Uzvitla njih dvoje. Ponese ih u visine, sunovrati na niže. Lupi o zemlju. On se uhvati za jedan jastuk. Težak, teži od olova. Orman je kao jedna ogromna sisaljka počeo da usisava sve u sobu. Vuče. Oh, kako strahovito vuče k sebi. On se grčevito stegao, skoro upio u onaj olovni jastuk i razrogačenih očiju posmatrao kako sisaljka odvuče, usisa njegovu majku u sebe i zalupi se strahovitim treskom. On je za to vreme bio nemoćan. Oduzet. Samo su mu se usne micale:
-Mama ......m a m a!.
Tog jutra padala je kiša.
Ulicom je minula žena. Lepa. Mlada. Vedra.
To je ona. Njegova mati. Niko drugi. A ko bi to mogao drugi biti nego ona. Ta ona je tako lepa, a njegova mati je svakako najlepša. Niko drugi nije mlad. Samo ona. Niko se tako lepo ne ponaša kao ona. Išla je kao vihor. Ali zašto ga nije ni pogledala?. Zašto?. Zašto?.
Nije se ni nasmešila, na njega, ne. Minula je. Otišla.
Zašto?.
Da pođe za njom?. Da potrči?. Da poleti?.
Pošao je. Potrčao. Poleteo. A kada je stigao njegove oči su upijale njene. U grlu ga je stegao grč. Nije mogao nijednu reč da izgovori.
- Mama .... mucao je.
Mucao je i gledao kroz dijamante koji su joj se kotrljali niz lice. Hteo je da joj pruži ruku. Ruka se nije micala. Ukočena.
Zašto ga ne privine, usisa?. Ne stegne. Jako, najjače. Svom snagom. Zašto mu ništa ne kaže?. Ništa. Ne.
Ona se nasmeši, pomolova po kosi i ode.
Ode nepovratno. A on je stajao. Stajao i gledao.
Izgubila se i nestala iza ugla.
Zašto ulice imaju uglove?.
Otišla je, a nije ga povela sa sobom. Zašto?.
Vratiće se ona. Doćiće po njega. Mora.
Čovek je društveno biće. Najviše su deca to. U igri se sve zaboravi. Ne baš sve.
On je voleo da se igra. Klikeri, lopta, čigre, olovni vojnici, to su živa bića. Građani carstva bajki. Dečijeg carstva. I drveni konji imaju krvi.
Klikeri putuju po neravnoj zemlji,
prelaze iz ruke u ruku,
menjaju gospodare,
pričaju o njihovim ćudima.
Jeste, tako je,
samo ih treba čuti!.
Razumeti.
A lopte divno zvone.
I lete.
Čigre su male balerine.
I igraju. Igraju najlepšu igru vekova,
igru vrtloga.
Muzika im fijuk biĆa.
Šumor vetra. Osmeh sunca. Dobavanje kišnih kapi.
A one igraju, igraju.
Tako divno igraju.
Vojnici od olova nisu mrtvi.
Oni oživljavaju, pod čarobnom rukom deteta.
Bolji su od pravih. Oni ne ubijaju.
Njegovi drugovi su imali olovne i staklene klikere. Lepe i sjajne kao oko. Šarene kao perje u ptice. On je imao zemljane.
- Kupila mi mama .... govorili su.
Oni su imali prave pravcate gumene lopte. Pesmu u rukama. On je imao krpenu.
- Kupila mi mama ....rekli su.
Čigra je igrala zanosnu igru. Ali nije bila njegova.
- Kupila mi mama ....hvalisali su se.
Marširali su olovni vojnici u stroju. Lepo odeveni. On ih nije imao.
- Kupila mi mama ....kazali su.
Nije im zavideo. Samo želeo.
- I meni će moja mama da kupi, odgovara je, sveteći im se.
- Jest', hoće, dođavola. A gde ti je?, .... pitali su ga.
Niko nije tako dobar i zao kao dete. Pokošen, skrivao bi se u nekom uglu gde ga niko nije video. Plakao. Počinjao je da mrzi njih i njihove majke. Pitao je lahor. Pitao kišu. I munju. I grom. I sunce, mesec i zvezde. Pitao nebo. Pitao hitre kišne kapi.
- Zar nije tako?. I meni će .... i meni sve to moja mama da kupi?.
- Hoće ....
- Hoće ....
- Hoće ....
Snaga želje leži u njenoj rešenosti za ispunjenjem. Dečak to nije znao, ali je osećao da želja se mora ispuniti. On je rešen. On će pronaći majku. Ona postoji. Traži ga. On to zna. Možda je tamo gde je započeo njegov život. Tamo gde je lizao plamen. Gde je pucalo. Iskrile suze. Gde su letele crne grabljive ptičurine. Gde su bili zeleni vojnici sa lakovanim čizmama. Gde su prve niti straha utkane u njegov život.
Možde ovde. Sasvim blizu. Tu gde je minula žena, koja ga je pomilovala po kosi. I nasmešila se. Gde ulice imaju uglove. Ali gde je to?.
Ona mora da postoji. Ona .... nj e g o v a mama.
Ako postoji zašto ga ne traži?.
Traži ona njega.
On to zna.
Ali ne može da ga nađe.
Skrivale su ga ulice.
Treba da izađe tamo gde nema ulica.
Da joj pođe u susret.
Pravim širokim putem. U polje. Na bregove. čak do sunca.
Pošao je zanet jedinom mišlju. Zato se nije obazirao oko sebe.
Nije nikoga video.
Ljudi su prolazili pored njega. Nije ih video. Ni decu. Ni njihove igračke. Nije ništa čuo. Zvuci grada su zamirali u dubinama njegovih čula. Nije ništa osećao. Ni vetar kasne jeseni. Ni kišu, koja mu je svojom hladnoćom prodirala do u srž.
Išao je. Bio je potpuno svoj. Van svega.
Video je samo nasmešene oči žene. Lepe. Mlade. Vedre. Čuo je samo njene tihe korake. Tihe kao šum daha. Osećao je samo svoju majku. U sebi. Van sebe.
Svuda naokolo.
Njene oči su ga grejale.
Koraci pratili.
Dah obavijao.
Ali to nije sve. On je hteo da je čuje. Da je oseti. Zato je pošao dalje.
Grada je nestalo.
Gle' on je sam. A ne boji se. Nikoga. I ničega. Ona mora da je još daleko. Veoma daleko. Ne mari. Stićiće on do na kraj puta.
A put je dug kao život. Svejedno je ako luta. I luta. I lutaće.
Jesen je umrla. Poslednji listič, svrgnut sa rodne grane, pao je na zemlju. Skraja puta, prohujala su teška kola. Brzo. Kao vihor. Kao munja. Srušila se svom snagom na listić. Prešla preko njega. Smrvila ga. Smrvila. Sasvim smrvila.
Dečak je ciknuo. Vrisnuo.
- Mama .... tu si!. A tako sam te dugo tražio. Svuda sam te tražio.
Znao sam .... znao sam da ću te naći.
- Zagli me. Stegni me jako. Jače. Još jače.
- Oh!.
- Mama gledaj me.
- Gledaj.
Vidi me celoga. Vidi kako sam ti veliki. A još ću da porastem.
- Mama .... čuješ li me?.
Ja govorim. Umem da govorim. A naučiću i da čitam.
Ti ćeš me naučiti.
- Mama .... oh, kako je to lepo. Vidim te i osećam.
Toplo mi je. Mnogo mi je toplo. Sve mi je toplije.
Ti si tako lepa. Tako meka.
- Mama .... sada mogu da spavam. Hoću da spavam. Hoću.
S' tobom. Ovako zagrljeni.
Da te zagrlim. Eto, tako. Zagrlio sam te.
Spava mi se. Nemoj da me budiš.
Dugo, dugo nemoj da me budiš. Biće mi hladno.
- M a m a, ..... ma .....!.
Zaspao je dečak na drumu. Polomljen. Pogažen. Bez lica. Bez očiju. A poslednjim mlazom krvi, koji se slivao na ovlaženoj zemlji iscureo je život. Istekle nade i želje.
Ostao je samo zagrljaj.
Ruke. Male ruke. Malecne. Čvrsto su nekoga stezale.
Dušan T. Krstić
~
Životu ....
Volim svu tvoju nežnost,
lepotu,
koju nam daruješ štedro.
U tebi volim nagotu
i sve što je veselo,
vedro.
Volim te u mirisu trave i cveća,
u glasu ptica te volim,
u dahu proleća,
u zimskim granama golim.
Volim te u oku ljudi,
u pogledima prijatelja,
u želji koju mi podaruješ, ostvaruješ,
ljubavi koja budi milione oko nas.
Volim te u munji, gromu i oluji,
u oblaku, što nebom šeta,
u krvi, koja struji
venama čitavog sveta.
Volim te u pesmi koja mami blaženi osmeh sa usana.
Volim u današnjoj drami
i drami sutrašnjeg dana.
Volim sva tvoja umiranja,
nadanja,
nagađanja.
Volim što osećam
lepotu novih rađanja tvojih.
DTK
~
Lica
Kraj mene promiču lica,
mlada i stara,
bleda, rumena,
sveža i tmurna
i likom pišu vremena burna
i svetla vremena.
Vidiš ljude s' darom
i bez dara,
osećaš da su skica
onoga što je prošlo,
onoga što je došlo,
što će doći i proći.
Kraj mene promiču lica.
DTK
~
Čovek
Kad prvi put ugledaš svet
i svuda vidiš svetlost i boje.
I sve ti izgleda behara cvet
i cela zemlja tad je tvoja.
Svejedno ti je da l' su šar'ne tapete
il' vlaga ruži sobni zid,
svejadno ti je , milo dete,
za tebe: to je isti vid.
Kad prvi korak nogom kročiš
po sobi, za tebe dalek je put.
Lagano ideš,
ti bi da skočiš,
padneš li,
vrlo si ljut.
Poš'o si nogom
i eto već si na noge svoje
sigurno stao.
Veselo trčiš po polju avetnom,
vedar,
nasmejan
i nisi zao.
Godina godinu juri,
dani za danom lete.
Momče se momi žuri
i više nije dete.
Prvi stiskaji ruke
i nežnost puna čara,
drhtaji usana mladih
muke
ljubavnog žara.
Posle,
kad život počne
da teče pravim tokom,
kad ono što se dočne
sve vezano je s' rukom,
sve ima svoje mesto
i svud je propisan broj,
pa u vek,
vrlo često
brojeva čitav je roj.
Malo se trgne čovek,
obazare oko sebe
i pita: Zar će morati dovek
po labirintu slova
i brojeva da skita.
Čovek gradi i zida,
kopa,
ruši
i lomi,
pljačka, ubija,
ubija bez stida,
zatim smeje se,
sneva i voli.
O, kad bi' čovek mogao uvek da ima:
nevinost dece male,
osmejak ljupke žene,
majčine nežne hvale,
zagrljaj toplote dva oka božja.
DTK
~
Na rastanku
Stegni mi ruku, druže,
dugo je drži u svojoj,
stegni,
stegni još jače.
Reci mi pogledom oka,
da misli koje kruže
u svesti mojoj i tvojoj,
oko, kroz i pored nas,
nisu duše što plaču
i nisu glas
što rida sred snoviđenja,
ni tuga preduboka
poslednjeg viđenja.
DTK
~
Tako je od pamtiveka i ....
Prokletstvo, pa dokle će to tako da bude?.
Neće, valjda celog života?.
Otac je govorio nama, da niko još nije pobegao od svoje sudbine. Sluga je sluga, i mora da ostane sluga dok je živ.
Oči su ih pekle od neprospavanih noći. Male nabrekle noge bile su crvene kao da su sačinjene od same krvi. Naporno je to ne spavati, raditi gotovo bez prestanka, jer gospodar kod koga su služili , koristeći odobrenje njihova oca, svoga sluge, smatrao je da su njih dvoje njegova lična svojina, njegove privatne stvari. Stariji Kosta, imao je jedanaest, a mlađi Petar 9 godina. Vreme , kada se tera klis, guraju klikeri u rupu, kad je sunčev zov zov buđenja, zov u radost, zov u nestašluke mladosti, zov u detinjstvo, zov u upijanje svih životnih sokova, koje priroda tako štedro nudi.
Petar je ležao pored samog bresta, naslonio svoju malu glavu na krupne žile korena biljke i gledao tamo negde daleko. Ko zna gde. Valjda je u svojim mislima prizivao svoju majku, koja je tamo pre neku godinu sahranjena uz sve obrede crkve "kako dolikuje ..." po rečima njihova oca, seoskog sluge.
Eh, da nam je bar deda živ, mislio je Petar.
Kosta je deljao nekakvu granu, praveći od nje sviralu, žureći da je dovrši dok su još kod ovaca. Nije ništa govorio, samo je s' vremena na vreme bacio pogled prema svojim štićenicima, koje su se igrale ili ležale u hladovini, preživajući hranu. Čuvanje ovaca i koza je igračka prema poslovima koji ih čekaju po povratku sa paše. Treba spremiti štalu, treba nadonisti vode, spremiti hranu za stoku, jer tamo je bilo i krava i konja, sem toga i pomagati gospodarici u kući, oko domaćinstva. A san. San dolazi slugi najkasnije, tek kad svi ukućani budu u dubokom snu.
Sunce je pržilo žarom najveće julske žege. Dva bosonoga dečaka su ležala u hladovini velikog bresta i svojim dremljivim očima, ne odviše budno, pratila nestašluke nekoliko ovaca i koza sa njihovim jaganjcima i jarićima.
Dušan T. Krstić
~
Dobričin Humor
Humor nikada ne ostavlja umetnika, čak ni za vreme bolesti. Dobričin humor je poznat u umetničkim krugovima.
Jednom je veliki umetnik bio bolestan. Nije bilo baš tako opasno. Ali to nije mala stvar: Dobrica je bolestan! Nije potrebno biti upravnik pozorišta pa da čovek oseti šta znači nedostatak takvog umetnika, jer on je čovek koga su naše majke obožavale i ludovale za njim, a kome se mi divimo.
Posete su bile stalne.
Mile. Interesantne. Poučne.
Bez sumlje da je poseta tadašnjih učenika glumačke škole bila mila. Raspitivalo se: o zdravlju, o osećanjima, pa i o hrani.
Dobrica se interesovao za rad u školi.
"Kako škola, deco, sinovi moji?."
Upita basom punim ljubavi.
"Dobro!", povikahu jedni.
"Dobro", odgovoriše drugi.
"Dobro!", potvrdiše treći.
Poneseni njegovom velikom neposrednošću, ispričahu mu jedan detalj, naime, bilo je reči o jednom uvodnom nekoga od nastavnika koji je izneo sve patnje umetnika - glumaca, njihov trnovit put do slave, bedu, jade i uopšte sve što je najcrnje u umetničkom životu.
Veliki revolt nadimao je njegove grudi.
"Kako: beda?.
Zar se sme jedna životna epopeja,
napori, stvaranja, trud,
nazvati životnom bedom?.
Zar se to predaje?."
"Slušajte, deco, to je laž!. Suviše gruba laž!. Recite, molim vas lepo: šta meni fali?. Niko se nemože pohvaliti time, da je prošao kroz sve životne faze, kao ja!."
"Bio sam prosjak, bednik.
Bio sam car, silnik.
Bio sam glumac, pijanac.
Bio sam Karlo Mor i Franjo Mor
u Žilreovim Razbojnicima.
Bio sam Otelo i Feđa.
Zar to nije sinfonija života?.
Zar to nije pesma umetnosti?."
Učenici su otišli.
Dobrica je razmišljao.
Posete su bile stalne.
Mile. Interesantne. Poučne.
Dušan T. Krstić
Novi Feđa
Jedan od mladih umetnika ode kod Dobrice da od njega zatraži ulogu Feđe iz Živog Leša od Tolstoja.
Malo stidljivo, malo plašljivo, pokuca na vrata.
"Slobodno" bi odgovor.
Bujna, talasasta kosa, visoko čelo i živahne oči, bilo je prvo što je veliki umetnik ugledao iza otvorenih vrata.
"Uđite slobodno, mladiću, ne viju se ovde besovi", reče Dobrica toplo.
Tiho, stidljivo, kao mlada, ušunja se mladić u sobu: ta, pred njim je Dobrica. Zatraži ulogu, opet snebivajući se.
"Šta?", upita Dobrica, a zatim šaleći se.
"Pa, dete moje, ja je još mogu igrati. Još sam mlad."
Grohotan smeh zbuni mladića. Znoj. Žmarci. Klecanje kolena. Neuspeh. Dobrica ga ismejava.
Zatim, blag osmeh i - davanje uloge.
Mladić je otišao srećan. Duboko uveren da će dostići velikog Dobricu.
Dobrica je gledao kroz prozor i mislio o prolaznosti svega.
Jedan Feđa nestaje, drugi se rađa. Ne, to ne nestaje Feđa. Nestaju ljudi, a ličnosti večito ostaju.
Dušan Krstić
~
Dobričin Otelo
O našem glumačkom veteranu Dobrici postoje mnoge i mnoge priče, istinite i neistinite, stare i nove. A ova je jedna među njima. Može biti i da nije istinita, ali i ako nije istinita dobro je smišljena.
Svakome je poznato da Dobrica voli da svrati, tako, u kafanu. Da porazgovara. Da popije po koju. Uostalom to i nije umetnik - pravi umetnik – koji nije boem. On je boem.
Jednom pred predstavu Šekspirovog Otela, jedna osoba prekrivena legendarnom pelerinom, ispod koje su se videle bele kamašne, uđe u jednu od kavana u Skadarliji. To je bio Dobrica. Baš on. Veselo društvo, kao da je znalo za njegov dolazak, viknu oduševljeno u jedan glas:
“ Aaaaaaaaaaaaaaaa …., evo Dobrice!.”
“ Dobrica …. Dobrica!.”
Veselilo se tu. Pilo.
Pevalo. Vreme prolazi.
U hramu boginje Talije, sve je bilo uzbuđeno. Nema Dobrice: nema Otela!.
Šta da se radi?.
Grdna muka!.
Tražili su ga svuda. Nije bio kod kuće. Ovamo - onamo, neko se doseti i pođe u Skadarliju. Proviri u jednu kavanu …. Proviri u drugu: nema ga. Nađe ga u trećoj.
Bio je u veselom Bahusovom zagrljaju, sa kojim je pio “ bruderšaft “. Pijanstvo. Romantika. Snovi. Sve se to slilo u osmeh beskrajne tuge i – beskrajne radosti, istovremeno.
Jedva je pošao.
U pozorištu je sve bilo spremno. Kostim Otela visio je o klinu. Dezdemona je sanjivo jela sendvič sa šunkom. Jago je pušio cigaretu za cigaretom.
Opšte nestrpljenje. Otelo je u veselom Bahusovom društvu ulazio u kuću, recitujući:
”O Desdemona ……… ja dolazim!.”
I došao je.
Nestrpljenje publike. Pljeskanje poput slivanja potočne vode sa kamena na kamen. Razgovori poput zujanja pčela u pčelinjaku.
Mrak.
Zavesa.
Tišina.
” Šta je to?.”
”Gle!. Gle!.”
”Nije moguće?.”
Da moguće je i istina je: Otelo ima crno lice i bele, belcate ruke. Niko nije mogao da shvati šta ovo treba da znači.
Iznenađenje.
Smeh i poneki pokret.
Simfonija pozorišta.
Zavesa.
Odmor.
Komentari. Čuđenje.
Sleganje ramena.
Oštra osuđivanja.
Odbrana.
Drugi čin prolazi beznačajno.
Nema izgreda.
Opet čin.
Publika već više ne može da podnese ovo. Kakav je to način, šta ovo treba da znači?. U Otela opet bele ruke. I opet ona ista belina, samo malo pojaćana: tako za jednu nijansu.
Neshvatljivo. To je prkos!.
Sukob Jaga I Otela.
Gle čuda!.
Otelo skida rukavice i baca pred Jaga.
Oduševljeni pljesak.
Dobrica je to objasnio ovako:
”U prvom činu zaboravio sam da namažem ruke crnilom. To sam kasnije učinio. Ali sam navukao bele rukavice!”
Eto vidite u objašnjenju leži tajna svačijeg uspeha.
Dušan T. Krstić
~
Ja, moj brat i slavski kolač
Bilo je to još u ona davna vremena, kada su domovi naših bogobojažljivih građana mirisali na tamjan, a prašnjavi bosiljci čekali "svetu vodicu" da se malo okupaju, kada su se razbijale boce i bokalčići u borbi za dobavljanjem ove svete vodice i kada su naše bakice vodile nas decu da se klanjamo i ljubimo olinjale i izlizane ikone. One ni same nisu znale zašto to čine, ali tako se valjalo.
Tog prohladnog novembarskog jutra i moja je baka spremila mene i moga mlađeg brata, naravno lepo obučene, da idemo na sečenje slavskog kolača. Dajući nam novac za "gospodina popu i crkvenjaka" otpremila nas do kapije, savetujući nas kako da se vladamo na ulici i u crkvi. Saveti su bili raznovrsni, počev od toga da svakom starijem treba da kažemo ljubim ruke, pa sve do toga šta da pevamo i kako da radimo kad gospodin popa i crkvenjak budu vrteli kolač, skrećući nam pažnju da ne prospemo vino, da ne razbijemo lepo izvajanu flašicu, koja je služila samo za ovu priliku. Takođe nam je napomenula da damo novac koji određen za gospodina popu. Da damo njemo sve, on ako misli da treba da da nešto i crkvenjaku neka to sam učini. Da se mi ne mešamo u to, jer se to nas ne tiče, a možemo inače da navučemo gospodin popin gnev ne samo na sebe već i na ceo dom. Ovako lepo otpremljeni i "naoružani znanjem" krenusmo nas dva mališana put crkve.
- Bato, veli mi moj brat, koliko je para otpremila baka?.
- Što se to te' tiče, ogovorih ja osurno, osećajući da nas obojicu more
iste misli.
- Pa, ništa, pitam onako. Zar nesmem da pitam?.
- Ćuti!.
- Dobro.
Tako je i prestao naš razgovor, ali smo u sebi počeli da razgovaramo svaki sa sobom. Iz tog razmišljanja trže me jedan udarac sa strane i izbi mi iz ruke onu divno izvajanu bočicu i jao te sreće - pade u travu pored puta, ne razbi se, ali se vino potpuno prosu. Šta sad da se radi. Ništa. Novac imamo, kupićemo drugo, ali će zato gospodin popa dobiti manje novaca.
Sretno stigosmo u crkvu. Tamo je bio veliki red kao da se deli nešto od čega zavisi sreća celog ljudskog roda. Stojimo napolju. Neko se raspituje, koja je to parohija, koji je gospodin popa. Što tako sporo ide. Nestrpljivi kažu da je gospodin popa mnogo star pa zato i tako dugo gnjavi. Drugi vele da se i njemu žuri da zaradi što više para. Komentari, komentari. Nazebli šmrkču i brišu slinave nosove. Neka mala deca plaču. Bebe se krste čim čuju "božja zvona". Svi se uglavnom žure da završe posao, da što pre iseku kolač i stignu kuć i da gucnu "zlatnu kapljicu". Gospodin popa takođe žuri. I njega čeka "zlatna kapljica", pa i masan zalogaj, a u "božjem domu" dobra parica, stigla sa svih strana. Kaplje.
"Crkvena zmija" tj. onaj naš nesretni red, dobija sve duži i duži rep, takođe smo ja i moj brat postali sastavni deo tog zmijoreda, njen pršljen u šarenilu svečanih odela. Samo sada su nas oni jači dobro pritegnuli i stade nas vika:
- Ej, ti čile, ne guraj se.
Jao 'si ga meni da je baka odnekud mogla da čuje svog lepo vaspitanog unuka. Dobio bih ja svoje.
- Vidi ti nevaspitanika jednog.
Pobunila se jedna starija, maramom povezana žena, koja je oko sebe napravila dobru prazninu vrpoljeći se svaki čas.
- Bato, hoćemo li mi još dugo da čekamo?.
Pitao me je brat.
- Pa, vidiš, odgovorih ja važno, pokazujući glavom na drugi red.
- Meni je hladno.
- Idi.
- Jest, a ti?.
- Neću.
- Neću onda ni ja, kad ti ostaješ.
Mrdnusmo malo napred. Malo po malo i uđosmo u crkvu. Unutra se ništa ne vidi od dima iz kadionica, koje su zadimile čitavu prostoriju.
Nastade tišina, a spolja su se čuli razgovori, i čisto nam je bilo krivo što smo ušli, pa sad ne smemo da razgovaramo. Ne smem više ni da mislim one misli, koje sam napolju imao, jer me je sa oltara, u vrhu, gledalo jedno oko tako strašno, da ja nisam bio načisto da li je to bilo oko gospoda boga ili samoga satane, ali sam se bojao da će me prozreti. Pa još ako sazna da u džepu nemam sav novac, koji je određen za zaradu gospodina pope, teško meni. Pokušavao sam da sakrijem svoje oči od onog velikog oka, ali mi se činilo da su se sve oči stopile u jedno veliko oko i da samo gledaju u mene i kao da kažu:
- To je taj, ... to je taj, ... on je!.
Strašno.
Gospodin popa je pevao neke nerazumljive reči od kojih sam ja samo razarbrao - Isaije likuj ti. U čudu sam se pitao, koje taj Isaije i zašto on ima da likuje. Da se možda gospodin popa ne zove Isaije? Možda se to odnosi na nekog sveca Isaiju, ali sam to odbacio kao neumesno, jer danas nije dan Isaije, već Aranđelov-dan. A ako ima ko da likuje, onda je to gospodin popa, koji je kao svaki dobar pastir prebrojavao svoje stado i računao koliko ima da dobije i verovatno zažalio što ne može svakog dana da priziva Isaiju.
Na drugoj strani hrama stajao je drugi red, koji je bio znatno manji od našeg, ali tamo nisi smeo da ideš, jer to je, kako sam čuo, druga parohija. Valjda, drugi bog, drugi Isaija, šta li?. Uglavnom morao si da čekaš svoj red, pa ma do sudnjeg dana. Gledao sam na onu strane kako ljudi sa uživanjem odvijaju svoje bele salvete, vade iz njih lepo umešene, mirišljave, kolače koje je njihov gospodin popa rasecao na pola, prelivao sa vinom i uzimao deo za "božji hram" a ostatak vraćao donosiocu i prebrojavao pare zarađene za svoj težak trud.
Pršljenovi iz moje zmijolike kolone, tj. ljudi iz moga reda, ćute i čekaju strpljivo, ali odjednom kao da je sve izdalo tako dugo strpljenje, kao pod komandu jedna polovina reda odvoji se, zmija se pocepa na pola, i to baš ona polovina zmije u kojoj sam i ja sa bratom bio sastavni deo, odvoji se i priključi onima iz drugog reda, zemaljskim smrtnicima.
Sa usana gospodina pope zamre poziv Isaiji da likuje.
U hramu nasta tajac.
Ljudi se uskomešahu.
Moj gospodin popa prekide službu i priđe onom drugom gospodinu popi i poče snjim da se objašnjava.
Objašnjavanje je postajalo sve žučnije. U prvom trenutku sam od svog objašnjavanja božjih pastira, tako smirenih i do tada pogleda uprtih k nebu, k njihovom gospodu bogu, mogao samo da čujem kako moj gpspodin popa prebacuje onom drugom popi da nije lepo otimati parohijane, što je svakako značilo prevedeno na jezik nas običnih smrtnika vaspitanih u strogo trgovačkom duhu da nije lepo, ni kolegijalno, otimati mušterije.
Posle je nastala svađa najobičnijih smrtnika, tako da više nisi moga da poznaš gospodu pope, velike izaslanike božje i njegove zastupnike na zemlji.
- Bato zašto se oni svađaju, pitao je moj mali brat, ali ja nisam umeo da objasnim, samo sam osećao da im nešto nije pravo.
Gledao sam kako da se izvučem odatle i ona moja stara misao počela je opet da mi se vrzma po glavi, samo sa tom razlikom što je sada našla puno opravdanje pred mojom savešću.
Uhvatio sam brata za ruku.
- Hajdemo napolje!.
- Zašto?, upita on.
- Hajde objasnićuti.
On je svakako mislio da ću mu ja sad ojasniti nešto veliko i značajno. Vukao sam ga za ruku kroz zbunjenu gomilu ljudi, koji su sa velikim interesovanjem pratili sukob, nastao između gospode popova, i protestovali su. Jedni su zastupali jednog, drugi drugog popu, a ja sam gledao kako da što pre odem odavde.
- Hajdemo ovamo.
Trgao sam brata još jednom za ruku. Ovde će biti zgodno. Našli smo jedno zgodno skrovište u jednoj napuštenoj kapeli na groblju.
- Stani mirno.
Komandovao sam svom začuđenom bratu, a ja sam odmotao kolač iz bele čiste salvete.
- Čitaj "oče naš".
- "Oče naš .... iže jesi .... " .
Otpoče on, ali je isto tako brzo i završio. Vino se razli po rasečenom kolaču. Kolač je opet uvijen u beli salvet.
- Tebi banku, meni dve.
Rekao sam bratu i dao mu novac, koji je on, isto tako žurno kao i ja, stavio u džep i pođosmo kući, duboko uvereni da nam nije potreban gospodin popa.
Tamo u crkvi, duga zmija je i dalje posmatrala svađu i raspravljanje bogougodnika, a nas dvoje, mene i brata, naša bake nije mogla više nikad da natera da pijemo raznorazne svete vodice, uprljane prašnjavim basiljcima, niti da ljubimo olizale ikone.
D T K
~
and poetry selection,
~
Nepoznatoj~
Ne pevam svojoj Lauri,
ni Đakondi,
ne hvalim njene vrline,
ni stas,
ni oči,
ni lice,
ni glas.
Ne.
Nije to što me obuzima,
žena - ženka,
ne.
Ne njena dojka
ni čulne usne,
ni oble, meke,
ruke raspusne,
prepune zagrljaja,
već ona sva,
cela žena,
žena devojka,
žena mati,
žena žena,
žena baka,
svaka žena.
DTK
Misao~
Čudna ti nekad
bljesne misao
i mine
kroz glavu
neosetno.
I pre nego što je uhvatiš
smisao umakne hitro,
veoma spretno.
Ti onda lutaš po svojoj svesti
i tražiš ono nedorečeno.
Ljutiš se,
mučiš,
stisneš prste,
gotovo da si s' uma skren'o.
A ona našla skrovito mesto,
miruje negde u dubini
i čeka,
čeka vrlo često,
nema,
skrivena u tišini.
DTK
Laž~
Laž mi je mrska.
Krhka i lomljiva
kao trska koju orkanski besovi lome,
bacaju preko hrdina, polja i njiva,
igrajući se njome.
A ljudi lažu,
i lažu vrlo vešto.
Lažu kada se smeju
i kažu
o drugome ili sebi
nešto,
i kada epopeju pričaju svoju
i tvoju
i moju.
Lažu.
Lažu igrajući se sa njima
preko gradova, sela i njiva
a znaju da je k'o trska
krhka i lomljiva.
DTK
San~
Noćas sam sreću snio.
Snio sam da sam mali
uz baku se privio,
na ruku sam joj naslonio glavu,
gledao njene oči uvek pune sete
i slušao tihi šapat njenih reči.
Kao da nisam snio
osećah javu.
Snio sam da sam dete.
DTK
~
Taliji~
Uvek sam želeo žarko
da tvoj poklonik budem,
ali nikad uspeo nisam
da ti se približim hramu.
Ti, gruba nemilosrdna
ali ipak mila,
božice moja,
za mene nisi nikad imala lepih reči.
Ni onda, kada o tebi danonoćno snevah.
Ni onda kada u duši svojoj
kult tvoga božanstva gajih.
O, nemilosrdnice jedna.
Toliko snova, želja,
toliko žara,
dane mladosti moje
bacih pred noge tvoje,
na stepeništu tvoga hrama.
O, da si samo jednom htela
da k' meni pogled baciš
pa da me toplotom oka svoga
sažežeš
i da postanem tako zrak
zrakova očiju tvojih,
znao bih dobro, božice moja,
čiju bih dušu sjao.
Toliko snova,
želja,
toliko žara,
dana,
tebi sam dao.
DTK
Neznabožac~
Ja vašeg boga ne priznajem.
Ne zato što je došla nova era,
već zato što ga ne poznajem,
što mi je strana vaša vera.
Skriven je negde u oltaru
vašega neznanja i sumraka,
prekriven smutnjom,
u košmaru,
gde nema trunke svetlost,
zraka.
Moj bog je osmeh što nebom goni
lahor kao vesele čarolije.
On je u pesmi što poje milioni,
u vatri plamena tinja.
On je u nežnom pogledu majke
što čedo uz grudi svija,
u dedi kada priča bajke
i baki kad nas nija.
Moj bog je snaga u pokretu,
on je rad, što zida i gradi.
On živi u našem svetu
i nije star,
već bog mladi.
DTK
~
Opristi~
Oprosti što ti učinih greh
veći no što ga mržnja zna
i što je zamro osmeh
sa vrha i sa dna
naših usana.
Oprosti, što ti suzom orosih lice,
što tugu natopih jadom
i što nemilice
i bez volje
prekinuh veru punu nadom
u nešto lepše,
u nešto bolje.
Oprosti što više nismo
jedno,
ono što smo uistinu bili,
čedno,
što nismo jedno drugom više
ni dragi, ni mili.
Oprosti što caruje nepovrat,
usred srušenih snova,
što više nikad
i nikad više
ljubav ova
i njenih koraka bat
ne može
i neće
ni rukom,
ni okom
da piše
osmehe sreće.
DTK
Opomena~
Otmi se, ludo,
pobegni,
odbegni u neznane daljine.
Ne u vir
što vuče u dubine.
Potraži svoj mir,
ali ne tamo, gde zgarište
dogoreva vatrom prošloga.
Potraži žarište
bez žala,
bez kala,
potrazi čudo
i nađi božanstvo bez boga.
DTK
~
Senka~
Ko si ti,
što tako uprno pratiš moj trag?
Dali si greh što ga učinih lako,
il' neko ko mi je drag.
Možda si osmeh
na nešto
što je minulo,
nestalo, sinulo
pa prestlo,
umaklo vešto?.
Ako si greh,
što stojiš kao skamenjeno čudo?.
Odlazi,
idi,
ludo!.
Ako si osmeh,
stani, ne zamiri sa usana,
hodi,
vidi da si mi pozdrav novoga dana.
Ako si neko ko mi je drag
upi se sva u mene,
neka sve nade,
sve želje,
sve uspomene
od boljeg bolje,
izbrišu jade
i neka ne ostane trag.
Ne,
ti nisi greh
ni neko ko mi je drag,
ti nisi osmeh
sa usana
ni pozdrav novoga dana.
Pa, ko si ti,
što tako uporno pratiš moj trag?.
DTK
Dušan T. Krstić
Copyright © 2001 - 2024 Živan Krstić All rights reserved
